Putovanje po Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji, Srbiji, BiH

19.6.2009. PETAK

8.00h Kreće se.

OMW Lučko. Na startu Mario, Aleksa i ja. Uzeo sam F 650 CS i to se pokazalo kao dobra odluka. Pičimo autoputom do Karlovca, gdje silazimo i na Turnju kupimo Davorina i ženu mu Vesnu. Jasno uz kafu i sendvič. Onda u revijskom tonu slijede Plitvice, stanka u Borju, prve fotke pa nastavak: Gračac, Knin, Trilj (pauza) pa do Tučepa. Tu nam se na ručku priključuju Mariovi klinci Tajči i Filip koji su tamo na ljetovanju.

Nakon ukusnog obroka nastavljamo za Dubrovnik gdje stižemo predvečer – smještaj je osiguran i tu se formira konačna ekipa. Dočekuju nas Tonči i Iris kao domicilni stanovnici, dolaze Nebojša i Nada (zakonita supruga),tu su i Hera (koji je par dana prije slomio ruku i odlučio se doći Land Cruiserom – svaka čast) i Milada. Klarići stižu nešto kasnije jer su kasnije i krenuli. Neki odlaze na večeru, a ja na počinak, umoran ko pas.

20.6.2009. SUBOTA

7:00 pokret.

Spavao sam s Aleksom u sobi i veli da sam tak hrkao da je vidio jako malo sna. Kaj se može, 122 kile mesa vjerovatno mogu proizvesti stvarno duboke vibracije. Idemo tankati i tu nam se pridružuju kapetan (Stijepo) i žena Paola na R 1200 RT-u. Danas je predviđena Albanija i dokopati se Ohrida gdje nas čeka noćenje. Krećemo na Herceg Novi. Cesta je uska, no nema prometa pa je vožnja kul. Dolazimo do Kotorskog zaljeva i presijecamo ga trajektom. Forno. Slijedi Budva koja je očajna jer ju je zahvatila apartmanizacija kao rak, pa Bar u kojem ručamo u fino uređenoj piceriji koju drži BMW-aš Gašo (BMW R 1200 GS Adv). S obzirom na njegove gabarite, to mu jedino i paše. Nastavljamo na granični prijelaz Vladimir gdje me zbunjeni albanski carinici seljakaju amo-tamo, no na kraju prolazimo prijelaz i evo nas u Albaniji.

Tu dolazimo do drvenog mosta gdje se čeka za prijelaz i Tonči nas upozorava da će tamo biti malih žicaroša, što je istina. Žicaju, ali nisu previše nasrtljivi. Prelazimo most koji fakat ne ulijeva povjerenje, no kako je sastavni dio magistralnog puta ne ustručavamo se. Tu sam već prvi put primijetio nakupine smeća uz cestu i to onog svakodnevnog,razvaljeni kontejneri su rijetki pa valjda je tak jednostavnije. Idemo na Skadar,pa Lezhe. Uz put stajemo na okrijepu na benzinskoj sa restoranom koja izgleda sasvim pristojno. Na našu grupu dolaze 3 konobara jer to je ipak previše za jednog,takva navala. Cesta prema Tirani je dobra no i ujedno zanimljiva. S lijeve i desne  strane nižu se pumpe od onakve na kakvoj smo stali pa do onih gdje maltene nataču bengu iz kanti za zalijevanje cvijeća. Isto tako ima neopisivo puno autopraonica ako šlauf i kantu u dvorištu možemo kategorizirati tako. Tek pokoja ima minivoš. No zanimljivo je da nikad nisam vidio da neko pere auto. Inače svaki 7. auto nije mercedes (jasno starijeg godišta) i svi su zmazani.

Uz cestu se još nalaze nebrojrni auto otpadi a kako se dolazi pred Tiranu tu su još i česte trgovine s namještajem gdje prodavač sjedi pred ulazom s pljugicom i čeka navalu kupaca željnih pokućstva. Ulazimo u Tiranu,promet nije jak i čak nije nešto kaotičan. Moj dojam da je sve staro i derutno (što i jest) no Goga Klarić je uspjela poslikati interpolacije i zgrade koje potpuno odgovaraju nekoj evropskoj metropoli tako da je to grad kontrasta i kontrapunkta. Dolazimo na glavni trg, Enver Hodža je odjebo već davno tako da je ostao samo Skenderbeg. Ispred njega naslažemo motore i slikamo se. Napadaju nas klinci koji nam uvaljuju olovke i privjeske po euro. Meni je to puno pa trgujem to dvoje za 1 euro. Klinac pristaje no poslije mu je krivo pa žica još a ja nedam. Zna nešto hrvatskog pa me zove kurac a ja njemu kurčić. Da ga umirim stavljam ih na motor te ih slikam što ih umiruje. Inače sam trg kojim dominira veliki mural i zgrada opere?? nema nekakav identitet i brišemo odatle. Taxist nas za 10 eura vodi do izlaza na staru cestu za Elbasan. Prolazimo taj grad bez zaustavljanja,počinje kiša,i to je pozdrav s lijepim vremenom na putovanju.

Preko Radožde stižemo u Ohrid predvečer,bez problema na granici. Raspakiravamo se u ^Vîla Dea^, O.K. smještaj. Aleksa i ja opet cimeri. Navečer je Vesna slavila rođendan,a pridružili su nam se i lokalni motoristi Ljudmil i Džepar (čovjek se fakat preziva tak a i to je zanimanje kojim se bavio veći dio života) koje su dečki upoznali na ovogodišnjem FIM reliju u Zadru. Klopa je bila odlična a sve se odvijalo pod Džeparovom dirigentskom palicom koji jasno pozna cijeli grad pa tako i osoblje restorana ^Belvedere^ gdje smo jeli.

21.6.2009. NEDJELJA

Ustajanje i oko 11:00 odlazak na tvrđavu tj. stari grad pod vodstvom Ljudmila koji se pripremio da nam bude turistički vodič i uz obaveznog Džepara. Motorima odlazimo na odredište,ljudi još uvijek stanuju unutar zidina,a Ljudmil nas upoznaje s poviješću. Pada slikanje i posjet crkvi Sv. Klimenta gdje dobivamo posvećenu vatu. Još hodanja do vrlo očuvane crkvice na litici pa povratak do motora preko vjerskog učilišta na otvorenom. Vozimo i stajemo kod arene koja je u fazi rekonstrukcije. Vrijeme se pogoršava i umjesto na pastrve u Albaniju stajemo u Ljudmilovom hotelu i ostajemo na ručku. Nakon jedne mastike zaključujem da mi je bolje preći na lokalnu žoltu (koju ja kasnije u trenucima čavela u glavi zovem šolta jer mi je to nekak lakše zapamtiti).

Tu me prate Aleksa,Mario,Nebojša i Nada dok se drugi kraj stola uzdržava jasno osim Tončija koji drži korak s nama. Dolazi i čovjek s gitarom ,ja uzimam bubanj i dernek počinje. Tonči gura frajeru 20 eura,ja lupam na talambas,Mario je na stolu (tog se već ne sjećam),Aleksa samo nosi i naručuje,Nebojša igra kolo i tak. Skromno. Slijedeće čeg se sjećam Tonči i ja skačemo obučeni u bazen,Mario i Nebojša su već unutra (ovaj potonji je i ponio pasoše za svaki slučaj),poslije se i ostali dio muškog društva odlučuje na ulazak no puno kulturnije uredno ostavivši odjeću i  polako ulaze u isti. Čak je i Ljudmil odlučio nam se pridružiti. Ja sm cijelo vrijeme obučen, skačem s šoltom u bazen i tak. Nijedna žena nam se nije pridružila. Zadnje čega se sjećam da onak obučen zaspivam na ležaljki a nekoliko sati kasnije samo u poderanim gaćama se budim u nekom apartmanu.

Nakon muke da nađem izlaz iz istog izlazim u gaćama,konobar mi uredno donosi odjeću ,sjedam na motor i put Ohrida do kojeg je jedno 5 kilometara. Nebojšin motor je uz moj a svi drugi su otišli. Poslije saznajem da su otišli do Sv.Nauma a Hera je vozio Nebojšu u autu. Dolazim u hotel, Aleksa me zove u ^Gigolo^ na piće gdje su svi,no odbijam,nekak osjećam da je bilo dosta za večeras.

22.6.2009. PONEDJELJAK

9:00 Pokret. Ljudmil nas dolazi pozdraviti i ispratiti.možda mu se svidilo ono jučer,jer kako kaže Džepar ako je na FIM-u u Zadru bila ^gerijatrija^ onda je ono jučer bila ^psihijatrija^. Ne znam ali bilo je veselo. Krećemo bez Alekse koji se u 7:00 zaputio put Zagreba i odradio svoje za ovaj put. Vozimo se za Skoplje uz Albansku granicu,kišica nas prati,prolazimo Debar i stajemo u Mavrovu.

Lijepo je, hotel je prva liga i klopa također. Vozimo oko jezera čija je značajka potopljena crkvica u njegovoj sredini. Stižemo do Gostivara gdje se Klarići odvajaju jer neće auto-cestom do Skoplja. Mi pičimo dobrim auto-putem gdje svako toliko plaćamo cestarinu?? no to prolazi relativno glatko jer je naša Silva pruzela blagajničku ulogu što se pokazalo jako dobrim potezom.19:00 dolazak u Skopje. Hotel ^Mramor^. Pristojan smještaj za pristojnu cijenu. Ima mjesta za motore ispod prozora,kud ćeš bolje. Klarići kasne iako su se vratili na auto-cestu uvidjevši da je alternativni put pljuga. Taxijima odlazimo u centar u potrazi za kolačima. Uspijevamo naći stari centar,žene zaziru ući u jedinu slastičarnu koja tamo radi i imaju pravo. Sve je obskurno pa se vraćamo na potez kafića gdje je življe. Skoplje je grad gdje je vrijeme stalo prije 40-tak godina i takav dojam ostavlja. Vraćamo se u hotel zasebno,fakat nisam osjetio potrebu za dužim zadržavanjem i šetnjom.

23.6.2009. UTORAK

Doručak. Dobar i obilat. ^Mramor^ se pokazao kao vrlo dobro mjesto za prenoćiti,pogotovo za prave motoriste koji uvijek gledaju uloženo-dobiveno. 8:30. Tankanje i polazak za Kosovo. Ulazimo na GP Đeneral Janković. Goga forsira da idemo pojedinačno na granicu dok ja savjetujem da dođemo ko grupa. Ne znamo kakva je situacija,no dolaskom upućuju nas na plaćanje osiguranja koje iznosi 20 eura za motor. Odustajemo od pravca Priština-Kuršumlija jer su neki problemi pri prijelasku iz Kosova u Srbiju pa zato odabiremo Prizren (Šar planina-kava)-Đakovica-Dečani gdje posjećujemo manastir Visoki Dečani (XVI) spomenik 0-te kategorije koje čuvaju jake talijanske snage SFOR-a. Samostan je vrlo očuvan i nikada nije bio devastiran.

O samostanu nam je pričao monah Petar i to zanimljivo. Ostavili smo donaciju i posvetu u knjizi utisaka. Zajedničko slikanje s Petrom i Damaskinom koji su fakat O.K. Petar na odlasku daje misno crveno vino (koje smo svi degustirali na Zlatiboru kasnije i koje mi je bilo dobro). Potom Peć koja mi se doima kao velika Konjšćinska pa uspon na Prokletije. Imaju pravo ime magla,5 stupnjeva,kišica. Oštri zavoji i uspon,asfalt ko staklo. Vozim ko po jajima,nekima je to presporo,no odgovaram ko voli (brže) nek izvoli. Ulazimo u Crnu Goru na Rožaje-Berane. Stajemo na okrepu odličnim sendvičima i nemaboljim “zlatnim nik-om” (jasno malim). Nastavljamo za Srbiju i ulazimo na Prijepolju (sunčano).

Srbi nas ni ne gledaju samo uzimaju pasoše,poništavaju kosovski žig i puštaju nas unutra. Nova Varoš-Kokin brod i napokon Ljubiš. Ceste dobre,promet slab. Smještamo se u hotelu “Simex”-nacionalna kuća. Hotel odličan,prijem još bolji. Mario i Silva bili su tu prošle godine,sjećaju ih se i mislim da ne hine gostoljublje. Nebojša nabavlja grijalice i neki od nas (ja uključen) sušimo opremu koja je potpuno promočila. Za večeru naručujem čorbu i mješano meso i ne uspijevam savladati. Srbi su još uvijek jači glede klope. Spavanje uz zvuke VH-1.

24.6.2009. SRIJEDA

Doručak.8:30 pokret. Za danas je bogat program.Mario si je fakat dal truda. Prvo idemo na Mokru goru gdje ćemo se voziti “šarganskom osmicom”. To je dio uskotračne pruge Beograd-Sarajevo-Dubrovnik kojom je vozio “ćiro”. Kupujemo karte,osvježavamo se na staničnoj birtiji te ukrcavamo u voz. I vozimo se. Vlak je restauriran,u njemu još postoji peć na drva koja se ložila a malo je širi od tramvaja (ili možda nije). U jednom smjeru pičimo bez zaustavljnja,dok u povratku stajemo na znamenostima pruge,vidikovac,”ludi kamen”,stanici na kojoj nikada nije prodana ni jedna karta itd. To sve traje i traje jer je prosječna i jedina brzina vlaka 30-tak km/h. Tu je Nebojša postao Uroško i od tada se uredno odaziva na to ime. Forno.

Poslije odlazimo u Višegrad,Klarići se odvajaju i idu svojim putem put Goražda i Pljevlje, grada s prelijepim površinskim kopom i pripadajućom termoelektranom. Ostatak (tj.svi) hodamo i slikamo se na ćupriji ispod koje teče Drina s kojom ćemo se još sresti,Silva (prava Bosanka) priča mi o povijesti Bosne. Sada mogu reći, nisam čito al sam hodo. Poslije toga put nas vodi u Drvengrad,etno selo Emira Kusturice kojeg smo i vidjeli tamo. Zanimljiv projekt za etno turizam, no nema ljudi. Tu objedujemo,većina žena “rendžerski čevap”,mi neki muški grah s kobasicom,dok se neki odlučuju za ribu. Sve je jako fino,raspoloženje je dobro i zajebancije ne nedostaje.

Poslije nastavljamo put Sirogojna, usčuvanog etno sela gdje dobivamo uvid kako se nekad živjelo. Super, sve su imali i nisu morali ići u šoping molove a mogli su do stvari i nedjeljom poslije 14h. Kiša jača i smještamo se u etno birtiji gdje nas etno konobar nudi etno rakijom,etno kolačima i etno kafom.I to bez nekog izvoljevanja, jedna vrsta kolača,jedna vrsta rakije i kafa turska. Zajebancija na vrhuncu. Silvi objašnjavamo da ima i WC u prostoriji a prostor je 4×4. Umalo je povjerovala. Kiša sipi i slijedi povratak. GPS nas je malo zajebo (iako je makadam bio isključen) pa imamo of-roud dionicu.

Uroško i ja nekako prolazimo,advenčeri ne bi trebali imati problema,Hera s Toyotom isto no RT-i su upitni. I tako dok smo lutali Zlatiborskim bespućima i raspitivali se kod stanovnika od kojih nas je jedan skoro uvijerio da “šta fali putu pa izgradio ga je naš kralj”,kapetan Ribar je popizdio i bez riječi se odvojio od grupe i otišao. Mi smo našli put i ubrzo se grijali oko šanka u hotelu. Onda su stupili u kontakt s kapetanom koji se malo pogubio i bio u tom trenutku negdje 70-tak km od hotela. Neka, mlad je naučit će. Čekalo ga se na zbornom mjestu (šank) a ja sam otišao spavati.

25.6.2009. ČETVRTAK

Dan odmora,kišica rominja,Mario i ja se dogovaramo za šetnju do obližnjeg sela u brdo oko 1,5 sat hoda u jednom smjeru. Igor i Tonči kreću no ipak su oni frajeri s advenčerima pa se vraćaju po iste i ono kaj mi pješačimo oni odvoze u velikom enduro stilu. Mi smo se lijepo prošetali proćaskali sa stanovnicima a najviše mi se dopao Davorin koji iako stravstveni pušač,iako vlasnik advenčera ostao je u grupi i bezpogovorno s nama odšetao do vrha. Uroško i ja smo napravili barikadu od kamenja za naše advenčeriste no prvo je naišla neka lokalna “fiesta” i mora da nam je čovjek jebo sve po spisku mičući kamenje. Uslijedio je povratak,sve to nam je otvorilo apetit,ja sam se poslije povukao na pasivni odmor dok su ostali po pričanju, bavili se biljarom,stolnim nogometom,sexom i svime onim što vole mladi. Uslijedila je večer,bakšiš od 70 eura konobarima koji su to zaslužili, te priča do kasno u noć.

26.6.2009. PETAK

9:00-9:30 Polazak sa Zlatibora. Jako lijepog kraja Srbije. Napuštamo pitom i oku ugodan kraj sa jakom gostoljubljivošću bar prema onom kaj smo mi doživjeli. No idemo dalje. Prolazimo Novu Varoš i Prijepolje.Evoopet Crna Gora,granični prijelaz Jabuka. Carinski službenici nose maske i rukavice,i ko još kaže da crnogorci nisu opremljeni haj-tek opremom.Prelazimo bez problema no odmah se osjeća čisti crnogorski zrak i motori bolje vuku a mi lakše dišemo. Prolazimo Pljevlju,razmišljam da stanemo,prošećemo,no neki od nas su to već prošli,pa ipak mislim da bi bilo dobro nastaviti  i pogledti ostale znamenitosti C.G. Preko Lisac planine dolazimo do Đurđevića Tara gdje je most visok jedno 200- tinjak metara i dolje daleko (ili duboko) kako hoćete je Tara, plitka i i prozirna.

Slikamo se na impresivnom mostu koji je građen za prije II svjetskog rata (1938-1940g.) a bacamo i fotku uz bistu lokalnog narodnog heroja Bože. Tu se okrepljujemo,žene većinom uzimaju jeger,dok su momci vjerni „zlatnom nik-u“.Penjemo se na Žabljak,koji je sada apartmanizacijom uništen, katastrofa,dok je vjerovatno nekad prije bilo lijepo mještašce,pa krećemo na Durmitor. Cesta dobra,no kiša je hladna,temperatura 5 stupnjeva,ponegdje snijeg sa strane,jaja su mi mokra,Urošku isto,no ne žalimo se nego uživamo. Pastiri,ovce,čistoća,sve je iskonsko. Dobar osjećaj za promjenu urbanog habitusa u kojem smo manje više stalno.

Prijevoj je na 1907 metara,stajemo,slikamo se,neki idu do snijega,a Uroško,Mario,Nada,Silva,ja penjemo se do znaka gdje postavljam obilježja BKH.Vjetar puše no priroda je super. Spuštamo se,stajemo na Trsi,kamp sa gostionom,gdje naručujemo domaću platu (njih nekoliko) i „nikšićko“ u original od pola litre. Uroško dobiva novo kišno odijelo od vreća za đubre i dak trake.Izgleda svemirski. Nakon okrijepe spuštamo se na Pivsko jezero ,prolazimo Plužine i svraćamo do Pivskog manastira koji je poznat po tome što je kompletno izmješten,kamen po kamen kada se stvaralo akumulaciono jezero i potopila dolina gdje se nalazio. Tu upoznajemo Vladimira,60 godišnjeg beogradskog frika koji je na polaganom putu da postane monah.

Dolazimo do Šćepan polja,vozimo se uz Pivu koja je mirna i spora. Izlazimo iz C.G. i uz zezanciju sa „sporim“ crnogorskim carinicima koji su ovaj put bez maski i rukavica ulazimo u Bosnu. Mjesto se zove Bastasi a kamp „Ivona“. Vodi ga Branko, O.K. kit s kćeri Ivonom i ženom Gocom. Ima i ekipu pomagača koji rade sve,kuhaju,kormilare,poslužuju,cijepaju drva itd. A sve na friškom zraku. Smještamo se u simpatične kućice od grube geđe koje dobro služe, pogotovo noću kad je bilo šljiva. Nemaju grijanja nego se sve odigrava oko centralnog ognjišta.

Navečer su Silva i Tonči slavili rođendane i za tu priliku dobili tortu koja je bila fina,a došla je nakon plata mesa kojeg je bilo ko u dve a ne jednoj priči. Silva je dobila zajednički poklon u vidu ogrlice dok je Tonči postao ponosnim vlasnikom Wunderlich boxer sata za koji je potreban fakat dobar vid jer su ciferblati mali i brojke sićušne. Nakon toga je uslijedio ples i zabava.

27.6.2009. SUBOTA

Doručak koji ja preskačem,jer nemam mjesta,pun sam od jučer,i oko  podneva polazak na rafting. Branko nas vozi,dok drugim kombijem upravlja Mile koji priča lovačke priče tako da se Iris koleba. Ulazimo u C.G. (opet),prolazimo relativno brzo, iako opet procedura s pasošima je standardna. Inače bacio sam pogled na land rover crnogorske granične policije i nemalo se začudio kad sam na točkovima vidio „slikove“. Zapitao sam se kada ćemo mi u HR to moći stići. Stižemo na odredište-polazište,dečki napuhuju čamce jer ih crnogorci znaju zezati ako prelaze s napuhanim čamcima??? Ukrcavamo se u 2 čamca i krećemo niz Taru.

Naš čamac je više hedonistički te puštamo da nas rijeka nosi manje više bez veslanja uz ispijanje „jelen„ pive,jedino Tonči kojeg je kormilar Miki prekrstio u Pajo vuče kad god mu se ukaže prilika. Drugi čamac je nešto kompetativniji i oni veslaju dosta vremena i brži su odnas.Imamo 19 km Tare i 2 km Drine te to savladavamo za neka 2,5 sata. Stali smo kada su cure trbale mokriti dok sam ja to učinio uvalivši se u rijeku i osjetio njenu hladnoću usprkos neoprenskom odijelu. Stižemo do kampa i iskrcavamo se te nas čeka uspon i pješačenje po blatu do kampa. Tuširanje u houm-mejd tuševima,klopa pa odmor. Neki su popodne proveli uz šank,dok sam ja obavio meni najdraži pasivni odmor. Večera koju ja preskačem (brate što je puno je puno)dok neki drapaju po pastrvi. Nakon odmora ćakulanje s Brankom uz ognjište i polazak na spavanje. Što se tiče spavanja ono je bilo vrlo kvalitetno,kako tu tako i na cijelom putu.

28.6.2009. NEDJELJA

Doručak,obilan. 9:00-9:30 Pozdravljanje sa ekipom iz kampa i pokret prema Sarajevu. Dubrovački dio ekipe se odvaja uz trubljenje. Oni su u prednosti,samo 180 km dodoma.Uroško i Nada put Brčkog a 4 motora za Zagreb,Karlovac. Prolazimo Sarajevo,ne zustavljamo se već vozimo za Zenicu,Silvin rodni grad. Malo nas pere,malo sunce,navikli smo. Stajemo u Zenici,Silva nas vodi do omiljene pečenjare,no nažalost zatvorena je. Pokazuje nam zgradu gdje je stanovala,pa stajemo na kolače na glavnom trgu. Dobri su,sušimo opremu i lješkarimo. Tu je negdje i KP Zenica iz pjesme. Nastavljamo Doboj,Derventa sve ćirilica. Stajemo u Bijelom brdu gdje je porušena kuća koju je Silva trebala donesti u miraz. Područje je devastirano (bos.posavina) i tragovi rata su još itekako prisutni. To se valjda i neće promijeniti. Stajemo u Bosanskom Dubočcu gdje je Mariov stric povratnik i familija. Čovjek izgradio kuću nanovo ,ima zemlju preko ceste,positno obrađuje,pa Sava,pa Hrvatska. Okrepljujemo se pivcem malo priče pa nastavak. Nižu se Kobaš,Nova Topola,bosanskom posavinom uz Savu,pa Bosanska Gradiška . Tu stajemo u „Taxi baru“cugamo i klopamo i to je obilato i dobro kao uostalom i po cijelom putu. Krećemo,gužva prema granici je strahovita, no s motorima je to podnošljivo. Prelazimo u Novu Gradišku i stajemo na pumpi. Tankamo i pozdravljamo se. Davorin i Vesna će za Karlovac,Igor i Goga na svoju stranu,a Buljani i ja via Novi Zagreb. Sve to naravno kad stignemo pred Zagreb. Ubacujemo se na auto-put,dižemo ritam na 150-160km/h. Moj „scarver“ to podnosi ali to mu je to i maksimum. Nakon 100 km smo na domćoj grudi.

Rezime: 2700 km po relativno dobrim cestama, od auto-puta pa do crnogorsko, albanskih lokalki. Društvo koje je bilo poprilično za moto uvijete,zajebancija na visokom nivou. Nije bilo kvarova ni nekih nezgoda ili neugodnih situacija. Organizacija vrhunska,Mario s tobom bilo kuda i bilo gdje,Silva i s tobom , držiš kasu bolje od Šukera (što zapravo  i nije tako teško). Svi smo se nadam se jako dobro zabavili a i vidili ex-YU krajeve što je zasigurno doživljaj koji bi svakom tko je bez predrasuda prepopručio. Moram reći da su BMW motoristi odvozili još jedno lijepo i zanimljivo putovanje.

Kog zanima OVDJE je kompletna galerija slika.

TEKST: Dopr/taj. Saša Zimmermann/čl.up.odb.Mario Buljan

FOTO: svi