Evo, 19 godina poslije, Memorijal se po prvi put održao van Zagreba, prijestolnice RH koji je to samo privremeno po riječima Marine, naše VŽ-groblje vodičkinje i životne suputnice našeg organizatora i vodiča po itenereru Memorijala – Štefa. Zapravo tek danas smo bili u "pravoj" prijestolnici, kako povijest govori.

Buđenje u 06:00 h, odlazak u garažu po nesmiljenom pljusku, razmišljanje kak bu sve to danas bilo, oblačenje kišnjaka, sjedanje na motor, prestanak kiše, kuhanje do Rooseveltovog trga. Dolazak, u 7:30 h, nigdje nikog. Stiže Edo, a poslije njega Marijan i Tihomir. Krećemo, i u Sesvetama skupljamo Branimira koji nas vodi do pumpe na koju stiže Zdravko. Josip ide autom po autoputu i to je to kaj se tiče Zagreba. Krećemo i po putu gubimo Zdravka koji je imao lakšu piruetu i nakon toga odlazi doma (a da mi to nismo ni znali). Stižemo na Varždinbreg u 10:00 h ( po rasporedu ) i tu nas preuzima Štef uz kavu dobrodošlice. Upoznajemo i BMW dečke iz VŽ, Joku ( njega znam), Valentina, Cvetka i Nino-a.

Poslije un po caffe, krećemo u " Bernardu", respektabilnu tvornicu kreveta i madraca, gdje sami proizvode ovo prije navedeno. Po dolasku nas dočekuje Boris ( vlasnik, direktor, inovator, pokretač....) s kojim krećemo na turu po tvornici. Kako je subota, tvornica ne radi, što je i dobro jer u miru obilazimo tvornicu i slušamo Borisovu priču. A on priča o svemu , o počecima, razvoju ( s 13 zaposlenih prije 18 god. do današnjih 230 na platnoj listi ) i tendencijom rasta. Posluju s puno zemalja i spadaju u sam vrh opremljivača hotela s **** i *****. Mislim da nema toga kaj Boris ne zna o temi i užitak ga je slušati. On je ujedno i motorist koji trenutno ima 20-tak motora i iako se deklarira prioritetno kao "harlejaš", sada si je piknul BMW K 1600 GTL, tek tolko da se nađe. Veli da nema madraca kojeg on ne može napraviti i ja mu vjerujem. Na kraju okrepa i poklon vrećica koja je jako razveselila moju 8-godišnju kćer, plišani medo, fakat fora. 

Poslije toga (držimo se tajminga , vrijeme je fantastično = sunčano s laganim vjetrićem ) Štef nas vodi do VŽ groblja gdje nas čeka Marina, koja nam kratko i koncizno priča o povijesti i najzanimljivijim dijelovima istog. Mala tura konačno mi je dala osnove o nečem što sam posjetio već par puta, ali nikad nisam ništa znao o tome.  Jedna zanimljivost recimo; na groblju je posađeno oko 6000 tuja/čempresa koji se ručno obrezuju tj. modificiraju. Štef kod glavnog križa pali svijeću i kazuje par riječi za one motoriste koji nisu više s nama.

Idemo dalje i Štef nas vodi na "Zeljijadu" u Vidovec gdje imamo dogovoren toć od bučinog ulja/češnjaka i jednu cugu. Tu je zanimljivost protvan sarme, odokativno velik 5,05 x 1,62 m i koji je kao takav dospio u Guinissovu knjigu rekorda.

Nastavljamo dalje, jedno 20tak km vožnje i stižemo do kapelice Sv. Wolfganga u Vukovoju, gdje nas čeka Žiga koji nam priča zanimljivosti o istoj i kako je to najjužniji sakralni objekt posvećen ovom svecu. Nakon lijepe priče i fotkanja Žiga sjeda na svoj R26 (kojim se koristi svaki dan ) i vodi nas na svoj OPG "Grešna pelnica/pilnica, gdje nas bogovski uslužuje finonm hranom i odličnim vinom. Zabavlja nas s vremena na vrijeme dobrim vitzevima i štosevima ; vidi se da je pravi lokalni fakin. Oko svega mu pomaže kćer Tatjana koja nam ugađa maksimalno . Na kraju kada smo već bili na domaćoj bućnici/štruklima, sjedamo za stol i Žiga donosi fini muškat koji na moje nepce stavlja najbolju točku na i današnjeg dana. Netom prije toga  Branimir i ja smo se okušali u praćki i pogodili kantu udaljenu 15-tak metra. I neki ostali su to probali s manje-više uspjeha. Uz fini muškat, zezanje i dokolicu, današnja lijepa priča približava se kraju. Kao apšitni poklončić, Žiga nam daruje "jebošljivu", mali čokančić/fraklec/bićerin napunjen domaćim pripravkom koji navodno pomaže u mnogim stvarima i otvara čula.

Pozdravljamo se Žigom , zanimljivim likom i dečkima iz VŽ, a jedan od njih , Valentin, nas vodi na super relax vožnju po zagorskim cesticama preko Ivanca do Novog Marofa. Tu se rastajemo i pičimo za Zagreb. Josip polako ostaje iza nas , a Brane piči na "Yamahi" 125 ko lud i predvodi malu grupicu . Slijedim ga nakon pumpe i sviđa mi se, jer je to kao neka elektronska igra. Na pumpi gdje smo ga čekali u polasku, čeka Zdravko, vidno oporavljen (a i motoru nije ništa) te s njim u društvu ostaju Tihomir i Marijan, Hamer piči kući, a Edo i ja šiljimo pile do Sigeta.

Eto, to bi bilo sve za ovaj put. Kišni početak koji se poslije izrodio u dan idealan za moto vožnju, 11  motorista u grupi na 11 motora, odlična organizacija i vodstvo. Poznanstvo s fakat ok ljudima, odličan provod, upoznavanje s nečim novim i zanimljivim i tako to.

Ukratko bilo je odlično (po meni), isto kao prošle godine u Andautoniji i ugodno u društvu svih koji su doprinijeli na bilo koji način 19. BKH  memorijalu "Vino & madraci". Posebno hvala Tihaču na vrhunskim (kao i uvijek) fotkama.

Saša Zimmermann

predsjednik BKH      

Galeriju fotografija pogledajte ovdje