26. BKH Memorijal - ZUV

Izvještaj o 26. BKH memorijalu „Do Konjščine prek Slemena” koji se održao 16.IX 2023.  u organizaciji BMW moto kluba „Zadovoljstvo u vožnji”.

Ustajem u 06:00h. Posljednje pripreme vrtim u glavi i u 08:45 Goga i ja krećemo put Rooseveltovog trga. Za ovu priliku uzeo sam „novi” BMW G310R HK.

Dolazimo tamo u 09:00h. Dio društva je već tu, a dio polako kapa... kao nekad. Okupljamo se i svi smo na broju. Gec po njegovom „dobrom”  starom običaju upada nenajavljen i kaže da će platiti na licu mjesta (a nije), iako su uplate za sve završile 12.IX. No dobro....Krećemo u 09:30 h i vodim grupu od 14 motora i 19 sudionika. Cilj nam je „Vin klub” koji je mjesto okupljanja male BMW zajednice „ZUV” i tamo nas dočekuje predsjednik „ZUV”a Nebojša , znan još pod imenima Ivan i Krešo. Atmosfera je vrlo dobra kao i vrijeme, uživa se u kroasanima , piću dobrodošlice i kavi. Žagor i zeka ispunjavaju prostor terase „Vin kluba”, a došao je i Ruki da nas pozdravi, jer ovaj put neide s nama, nego sutra, s „the Rock” kreće na put u Saudijsku Arabiju i okolne zemlje. Svaka čast. Pokret je u 10:30h. Nebojša koji se odaziva i na ime Uroško, nam se pridružuje i po putu pokazuje još jedno svoje lice, a to je... da nije auto limar po profesiji, mogao bi biti profesionalni zatvarač prometa pri prolasku moto kolona. Kao furija pretiče nas u koloni i zatvara put kojim mi prolazimo. Darko Tomić vodi i počinje uspon na Sleme. Vozi se fluidno i bez napora tako da Medvednicu prelazimo brzo i lako. Toliko brzo da smo skoro 1 sat u vremenskoj prednosti. Na Konjščinsko groblje stižemo oko podneva, a ne kako sam ja predvidio u 12:30h.

Tamo nas čeka Darko Domišljanović, osebujan lik, koji je bio prvi tajnik BKH, a danas je predvodnik RAT LOOK pokreta u Hrvatskoj. Pozdravljamo se , malo se promijenio u odnosu na prije 20tak godina, no priča ide kao da smo se jučer vidili. Prvo krećemo do groba Marijana Gluhaka – Malog gdje Gec uz par riječi vodi molitvu (br.1.). Onda idemo par koraka dalje, stajemo kod glavnog križa , palimo svijeće uz moj osvrt na one koji više ne voze s nama. Gec ima opet nešto za reći u vezi toga i (opet) vodi molitvu (br.2.). Nakon toga krećemo do doma DD gdje nas dočekuje supruga Karmela i njeni nadaleko poznati klipići. Darko nas upoznaje sa stvarno impozantnom zbirkom autića, motorića, plaketa, memorabilija, fotki itd. koje je skupio kroz godine.

Ja osobno moram izraziti divljenje takvoj zbirki, a mislim da bi se i ostali koji imaju uvid koliko je truda za to trebalo, složili samnom. Nadalje Darko upoznaje one koji su htjeli slušati i koje to zanima, sa počecima BKH, o tome kako smo se družili, s mjestima na kojima smo se u počecima skupljali, kao npr. Aero klub u Jurišićevoj, Novinarski dom u Perkovčevoj, DZ u Martićevoj itd.  Meni, koji sam sve to prošel ( ali i pomalo zaboravil ), je to prisjećanje bilo jako drago , a mislim da je bilo zanimljivo i onima koji to prvi put čuju.

Kako smo bili u „foru”, druženje se nastavlja uz klipiće i cugicu ( mahom min. voda) no ponajviše uz razgledavanje Darkovih „dragulja” u vidu hrđavog „spačeka” furgona sa nizom rat look detalja kao i „vespe” restaurirane u tom stilu. Tu je još par „vespi” koje su sve vozne, ali čekaju na „uređenje”, ima tu i „H-D”, pokoji „tomos” i još svašta zanimljivoga. Tu je i cijela jedna radionica prepuna moto dijelova koji čekaju na ugradnju , reparaciju i tko zna što.

Tada je došla na red mala promjena u rasporedu i na red dolazi posjeta Zvonku Majdaku, njegovom sinu i kćeri koji se na tradicionalni način bave ručnom izradom autohtonih drvenih igračaka priznatih i od UNESCOa. Pozdravljamo se s Karmelom, Darko nas vodi i za par minuta stižemo na imanje u kojem je vrijeme stalo. Dočekuje nas Zvonko koji na tečnom kajkavskom objašnjava od kojih se sve vrsta drveta rade pojedini dijelovi za igračke. Nebojša se nudi kao prevodioc, ali za to nema potrebe jer čak i braća Marić koji su potegli iz DU, razumiju kaj Zvonko priča. Pa nije to Bednja. Poslije ulazimo u radionicu gdje Zvonko zorno pokazuje kako se to nekad radilo, isto kao i sada, no sada uz malu pomoć ručnih strojeva. Neki od nas pokušavaju dlijetom i batom dupsti drijevo i to im na neki način uspijeva. Igračke su zanimljive i u današnje doba referenci iz Kine, nalaze kupce i u našoj maloj grupi.

Pozdravljamo se sa Zvonkom, sinom i kćeri, za uspomenu im darujem prigodni otvarač za boce, i oko 15:00 h dolazimo do firme „Kogutex”, gdje nas dočekuje vlasnik i pokretač projekta „domaći zagorski mlinci” Tomislav Gorički i njegova supruga Helena. Tu nas Darko pozdravlja jer juri na susret oldtajmeraša u V. Gorici.

Kako je vrijeme berbi, firma danas radi samo jednu smjenu, što je dobro, jer možemo ući u pogon u kojem nas Tomislav prvo upoznaje s mukotrpnim 7godišnjim putem oko priznanja i prepoznavanja mlinaca kao jednog od hrvatskih autohtonih proizvoda. Tek kada su kao takvi bili priznati od Evrope, vrla Hrvatska gospodarska komora ih je priznala kao proizvod koji i oni mogu certificirati. Znači HGK nema sluha ( jasno) za takvo nešto dok to ne prizna EU, pa onda možemo i mi. Eh birokracijo, fakat si teška.

Ulazimo u pogon, Tomislav priča kakvi su uvjeti da se jedan ručno rađeni mlinac proizvede. Kakve vrste mora biti brašno, načinu sušenja, vrsti pečenja itd. Zanimljivo je da je osnovna veličina plohe mlinca 2x2 metra, te da se onda ručno reže, savija, suši i peče. Isto teko zahvalan je svojim djelatnicama koje ga svesrdno pomažu u toj proizvodnji i bez kojih od ovog svega nebi bilo ništa. Na kraju nas daruje paketima običnih i integralnih mlinaca, te grickama koje su fakat posebne. Zajednička fotka, pozdrav i idemo u nedaleku „Savanu” , restoran koji vodi i čiji je vlasnik  Mario Ocvirek.

Tamo nas dočekuje lijepo pripremljen stol za nas 20, aperitiv ili piće po želji. Na red dolazi juha, no na to se Gec ustaje i navodi nas na molitvu (opet) br3. Ljudi sa strane čudno pogledavaju, no kaj je tu je. Bar je juha (meni) fantastična tako da sam pojeo 2 tanjura ( što inače rijetko radim). Baš je bila onak... fina...domaća. Raspoloženje je jako dobro, pa slijedi podjela prigodnih majica i suvenira u vidu prigodnog otvarača za flaše. Malo je petljancije oko veličina, ali tako je to ( možda sam ih trebao podijeliti kod Nebojše na početku, kako mi je Darko Tomić predložil pa da budemo jednoobrazni na izletu, no kako je , tako je).

Broj sudionika je zadovoljavajuć, sjedim na čelu stola, okružen Editom, Gogom-suprugom, Stellom i MC Hamerom i uživam kak je atmosfera opuštajuća i zabavna. Dolaze pladnjevi s fakat raznovrsnom klopom za koju se brzo ustanovljuje da je meni i onima oko mene jako fina , ali da je ima barem 33% previše. Svi klopamo iznad naših mogućnosti ( možda neki ne ) , ali kao kec na 11 dolaze još štrukli i štrudl od jabuka. Fini i vrući. Zeka, fotkanje, ugodno osoblje, obilje, odlična klopa...to je zajednički nazivnik tog objeda na kraju dana. Društvo se polako osipa iza 18:00 sati, a oko 19:00 h je kompletan pokret. Pozdravljamo se s djelatnicama, s Gogom sjedam na BMW G310 R HK. Nas nekolicina piči za Gecom koji zna pozicije kamera i sigurno nas dovodi do brze ceste.

Gec ga loži i tu nas oni s moćnijim motociklima prelaze i odlaze u noć.

Jedino Ivan i supruga voze za nama i odvajaju se u N. Zagrebu, oni u Trnsko, a mi za Siget. I to je to, garaža, doma, odmor. 

ZAKLJUČAK:

Reći ću da je 26. MEMORIJAL BKH po meni prošao odlično, čak iznad očekivanja, jer zbog ubrzane satnice, čak i oni koji su mislili otići prije klope su ostali, pa smo se fakat lijepo podružili, a i zabavili. Tu je još i to da smo vidjeli nešto nesvakidašnje, upoznali zanimljive ljude i vidjeli čime se oni bave. Odaziv je bio i više nego dobar , sudjelovali su vozači i partnerice iz BMKVž, BMKZg, BMKKa, BMKDu, BMKZuV. Nas 20  na 15 motora. Sjetili smo se onih koji više ne voze s nama, i (vjerujem) dobro i poučno zabavili. Zato svim sudionicima u svoje i u ime BKH – HVALA!

Predsjednik BKH

Saša Zimmermann