13. BMW MEMORIAL – BMW OD NEANDERTALA DO DANAS

BMW klub Hrvatska organizira 25. rujna 2010. svoj tradicionalni BMW memorijal. Pozivamo Vas da učestvujete sa svojim prijateljima na

13. BMW MEMORIAL – BMW OD NEANDERTALA DO DANAS

– 09:00 – OKUPLJANJE UČESNIKA ispred BMW Tomić & Co. u Savskoj cesti (nasuprot Mimare);

– 09:30 – polazak na Mirogoj;

– 10:30 – odlazak Zagorskom magistralom za Krapinu;

– 12:00 – KRAPINA okupljanje u NEANDERTAL PUB kod muzeja (kava ili sok);

– 12:30 – posjet uz stručno vodstvo kroz MUZEJ KRAPINSKIH NEANDERTALACA;

– 14:30 – RUČAK u KLETI KOZJAK u Sv. Križ Začretje;

Kotizacija obuhvaća (tradicionalnu dobrodošlicu – slanci i medova rakija, osvježenje u Krapini – kava ili sok, ulaznica i vodstvo kroz muzej te ručak s normalnom količinom pića), koja iznosi

180 Kn (za članove BMW kluba Hrvatska 150 Kn), a na dan susreta 200 Kn.

Uplata kotizacije do 20. rujna (uz obavijest i potvrdu) na račun: BMW klub Hrvatska – Zagrebačka banka 2360000-1101547101 ili na sastanku Kluba (u restoranu Savski mlin Remetinečka 14 najkasnije do četvrtka 23. rujna).

Pogledaj pozivnicu

tekst: Saša Zimmermann

photo: Đurđica Fakin

Kao i mnogo puta prije i ova kišna subota je bila određena za BMW memorijal, tradicionalno odavanje počasti svim umrlim i poginulim motoristima s ovih prostora. Ovaj put je to organizirao dvojac Lokar-Pelko (BAKZ) a sam događaj se sastojao od okupljanja ispred „Tomića“ na Ruzveltovom Trgu (uz tradicionalnu medicu,smokve,klipiće i paški sir), odlazak na Mirogoj i paljenje svijeće kod Križa, odlazak u Krapinu , piće u caffeu „Neandertal pub“ posjete novom Muzeju krapinskih neandertalaca te klope i cuge u kleti „Kozjak“.

Grupica je bila mala i odabrana jer je dosta naših članova bilo prestrašeno kišom a vjerujem i neinteres je tu imao svoje prste. No bilo kako bilo uz kišu koja je visila u zraku, okupljanje oko Silvievog BMW gepeka je bilo ugodno kao i svaki put. Medica je ugodno tekla niz grlo u razumnim količinama a i podloga od smokava,klipića i sira učinila je da se dobro osjećamo. Tu moram napomenuti, da su se i meni nenadano pojavile moja supruga i kćer obučene u BMW rubaške što mi je dan učinilo još ugodnijim. Također i dolazak Marijana Strugara na K-1 s njegovim poznatim slik gumama je bio iznenađenje.

Vožnja kroz grad,paljenje svijeće i molitva prošli su kako i priliči pa smo sad već po jačoj kiši krenuli put Zagorja. Auti su bili naprijed (Gec i Robi na čelu) a motoristi otraga. Išlo se starom cestom a Gec je stal u birtiji na putu gdje se popila baš fina kafa. Potom je slijedio dolazak u Krapinu u „Neandertal pub“ gdje smo neki od nas iscrpili sve zalihe crnog „velebitskog“.

Iza toga odšetali smo do novog muzeja, kad je taman počinjao film o životu neandertalaca u našim krajevima. Iz moje skromne perspektive film je dobro i realistički napravljen s naglaskom na glavne običaje i ponašanja pračovjeka. Poslije je krenula tura po muzeju uz pratnju vodiča (tu bi to preporučio svakome tko ide u posjet muzeju) koji je bio pun podataka i datuma te imena no iz čijeg se izlaganja mogla izvući malenkost i ništavnost čovjeka u odnosu na vrijeme stvaranja Kozmosa i Zemlje. Tura je trajala cca 1 sat no to je proteklo vrlo brzo ali nije moguće sve pohvatati i razgledati onako kako to možda zaslužuje tamo postavljena izložba. Meni osobno, najveće zanimljivost izložbe su likovi pračovjeka skoro identični onima u filmu, a koji u stvarnosti muzeja izgledaju totalno realni i realistični.

Nakon posjeta muzeju zaputili smo se put kleti „Kozjak“ koja se nalazi blizi šoping centra „Roses“. Kako je kiša bila nesmiljena gore na bregu nas je dočekalo blato tako da su se svi osim mene vratili par desetaka metara niže na parking a jedino sam ja ostao gore parkiran u pravom glibu (joj što mi je žao što nisam „montuka „ fotografirao u zagorskom blatu).

Ušavši u gostionu zapuhnuo me domaći štih i znao sam a će klopa i cuga biti dobri onak po domaći. I tak je i bilo, aperitiv ,zagorska i bistra juha, kotlovina , heljdina kaša itd, itd. Atmosfera je bila dobra (kao i svaki put kad su BMW-aši oko i za stolom) i to je u slučaju većine motorista trajalo do 18 h. Tada je bilo vrijeme za povratak jer kiša je lila ko iz kabla a i smračivalo se. Oni s autima su ostali, palo je i kartanje a kako sam poslije čuo trebalo se ostati i na doručku (bar neki) no Marijan se uplašio gospođe Jasmine s kojom je trebao dijeliti sobu do jutra i stvar je propala.

A mi motoristi smo dobro ložili po autoputu tako da smo doma stigli negdje oko 19 h, s time da iako dobro napastane, moje JNA vojničke čizme šljapkale su kao iz jezera izvučene a i drugi par rukavica sam došavši u garažu dobro ižmikao. Za kraj mogu reći da je i ovaj 13 po   redu Memorijal prošao lijepo i poučno kao i svi do sada, te da ni jaka kiša nije to ni najmanje osujetila.