Od 17.-19. 5. 2019. održao se 21. Rally BKH. Baza rallya su bili "Mićanovi dvori", prekrasan kamp posjed (****) u blizini Obrovca. Sudjelovalo je 29 članova iz tri BMW kluba iz Dubrovnika i Zagreba (BMKZ, BMKD, BMKZUV) na 16 motora, dok iz ostalih pet članica nije bilo nikoga. Planirana dužina glavne rute je bila 260 km, no na kraju dana zbog određenih promjena itinerera prošli smo 284 km. 

Grupa s kojom smo Goga i ja krenuli u petak 17.5. oformila se na prvoj pumpi iza rotora u izgradnji u Zg, a predvodio ju je Boris Rukavina koji je ujedno i bio idejni začetnik, organizator te realizator većine svega vezanog uz rally. Krenulo se na Pisarovinu, no u jednom trenutku napredovanje kolone je bilo onemogućeno izljevom vode preko ceste. No neustrašivi Nebojša ( a i Ivan a i Krešo ) je pokušao  to "forsirati" ... no nije uspio. Cijela grupa se morala okrenuti put glavne ceste , što nas je izmorilo tako da je prvo odmorište bilo u birtiji između Klinča sela i Jaske. Nakon okrepe "muški" smo nastavili do Rastoka gdje se valjalo opet svojski odmoriti. 

Nakon toga potegnuli smo u komadu do "Mićanovih dvora"gdje smo stigli u kasnim poslijepodnevnim satima. Tamo nas je dočekala simpatična  kolaudatorica Marija i poželila dobrodošlicu. Dio ekipe je već bio tamo i kada smo se izpozdravljali, slijedio je smještaj u ugodne bungalove u kampu. Smještaj je bio fakat fora;  bungalov s dvije spavaće sobe koja svaka ima svoju kupaonu i zajednički dnevni boravak. 

U večernjim satima polako smo se počeli okupljati oko vanjskog šanka, oni koji se nisu znali upoznali su se , a oni koji su se znali ugodno su čavrljali o nekim zgodama iz prošlosti. Na red je došla večera poslužena na otvorenoj terasi u vidu obilnih plata miješanog mesa. Ja, kao PsP sam izrazio nekoliko riječi dobrodošlice, a onda se prionulo na klopu. Malo je bilo hladnjikavo, ali ništa strašno. Vrijedi reći da je proteklih nekoliko dana vrijeme bilo "šugavo" (skoro zimsko, u Zg 7-8 *C), tako da smo se pribojavali hladne kiše po putu (nije je bilo), no glavna nam je briga bilo vrijeme sutra (18.5.), ali ja sam vjerovao da će biti sve O.K. (i bilo je). Malo umoran od puta, malo od fine večere, otišao sam na ćorku oko 22h, (a mislim da ni drugi nisu puno dulje ostali). Ipak nas je sutra čekao glavni dan rallya , koji je bio prilično "napucan" raznim aktivnostima. 

Na 18.5.bilo je rano buđenje, jer je program počinjao u 8 sati, a do tada je trebalo puno toga odraditi: buđenje, doručak i toaletu... Usprkos prognozama (lošim), te strepnjama imaoca smartphonea koji su proteklih dana vrtjeli sve moguće svjetske prognoze, dan je osvanuo lijep i sunčan i kao takav ostao sve do popodneva.

Svi smo bili na motorima u zakazano vrijeme i pod vodstvom B.R. krenuli put Burnuma, rimskog središta koje je u najboljim danima brojilo 20000 ljudi, mahom legionara koji su tu bili stacionirani za borbu protiv Dalmata.

Burnum je uz Salonu koja je brojila i do 50000 stanovnika, bio najveći grad rimskog imperija na ovim prostorima u to vrijeme. Ušli smo motorima do samih ostataka arene koja je imala 4 ulaza, a ono što je bilo fascinantno je bila akustika prostora, na koju se prilikom gradnje očito  pridavalo jako puno pažnje. Radovi na obnovi traju u vidu tri neimara i dizalice i vjerojatno će tim tempom biti gotovi do kraja stoljeća. Malo smo ispitali naše glasovne sposobnosti, pofotkali se i krenuli dalje.

Kolona se po ugodnom i prekrasnom krajobrazu Dalmatinske zagore zaputila put slapa Krčić (izvor Krke). Slap je bio u svojoj punoj snazi i sve je prštalo od vodene maglice. Mili nije mogao izdržati i morao se na svojem H-D eu provesti po mostiću kraj slapa koji je bio izuzetno sklizak. Skoro je zviznul, ali godine treninga vožnje u balansu odradile su svoje.

Iza toga nas je put između Dinare i Promine vodio na vrelo Cetine koje me svaki put kad dođem oduševi kao i crkva Svetog spasa (prekrasna pravoslavna crkva na položaju iznad jezera). Tu smo se neki od nas spustili do jezera i još jednom doživili ljepotu boja i okoliša te prirodne ljepote. Bili smo u tajmingu, vrijeme nas je odlično služilo, gdje ćeš bolje. 

Kroz Vrliku i preko Promine stigli smo u Drniš, gdje smo sjeli na okrepu u hotel Park. Kako smo bili najavljeni tamo nas je čekao za svakog grandiozni sendvič s pršutom (a s čim drugim) + piće za ponijeti po izboru.

Iza pauze u drniškom hotelu nas je "veliki vođa" poveo u Skradin, u posjetu ispostavi muzeja "Ferdinand Budicki" ali avaj...  Ne samo da je kiša počela jače padati, tako da su ceste dalmatinskog zaleđa kojima smo vozili postale neugodno skliske, već je i policija zatvorila sve prilaze gradu jer se u istom odvijao auto rally.

Silom prilika promijenili smo satnicu i kroz kanjon rijeke Čikole stigli do  Roškog slapa (na kojem sam bio nekoliko puta) no ovaj put nas je čekala vožnja brodom do manastira Sv.  Arhanđela koji još nazivaju i manastir Krka. Uz malo sreće uspjeli smo se ranije ukrcati na brodove za Manastir sv. Arhanđela.

E, tu su već počeli jača kiša i vjetar, no ništa strašno jer je na brodu vladala zeka-peka. Kad smo pristali, tamo nas je dočekao vodič Stevan i poveo nas stepenicama put manastira koji je bio na uzvisini iznad pristaništa. Za vodiča moram reći da je jedan od najboljih i najsvestranijih na koje sam nabasao. Zanimljivo, informativno i vrlo duhovito ispričao nam je sve o povijesti manastira kao i to da je sada u funkciji škole za mlade popove. 

Na početku su tu bile katakombe u kojima su se skrivali kršćani, a one su bile nedaleko tj. u zaleđu Burnuma kojeg smo posjetili ujutro. Spustili smo se u njih. I dan danas tamo postoji hrpa kostiju i lubanja koje su tamo od tih davnih vremena. Na toj bazi je u srednjem vijeku  izgrađena mala pravoslavna crkvica koja je danas lijepo uređena i dekorirana ikonama. Osnovana je u Bizantu i postupno je nadograđivana pod utjecajem Turaka i Mletaka, te se tu miješaju različite arhitekture. Kao i većina ostalih članova BKH i Goga i ja kupili smo pola litre fine šljivovice (koju smo prije toga degustirali), te se brodom vratili na polaznu točku. 

Iza toga je uslijedio posjet muzeju "F. Budicki" u Skradinu, ali ovaj put uz kišu. Policija nas je pustila u grad, ali lokalni šerif (marshall) koji je osiguravao utrku, nije nam dao dalje iako smo bili petstotinjak metara od muzeja. Tako smo morali čekati da po nas dođe Mile iz muzeja i u njegovoj pratnji otpješačili do muzeja. Ženski dio ekipe (te poneki muškić), je odlučio da posjeti neki od lokalnih kafića (što baš nije bilo korektno kad smo već došli do tuda, a i ulaznice su bile plaćene ). Nas nekolicina je krenula za Miletom, zagrebačkim fakinom, koji na ne znam koju foru živi u malom kontejnerčiću unutar muzejskog kompleksa. Pogledali smo eksponate i tu je uglavnom bio raspon od Peglice, Trabanta, Stojadina, Pezejca, Wartburga, Žigulija do Corvette, a na ulazu se kočoperio "Mercedes" pontonac, inače meni jedan od najdražih automobila. Bilo je još nešto "zapadnjaka" dok su boje motora branile "Jawa" i "Tomos". Razgalio sam Milu kada smo u razgovoru došli do toga da sam upoznao njegovog tatu koji je imao obućarsku radnju na Cvjetnom placu u Zagrebu. 

Kada smo završili posjet , nekako smo se polovili s ostatkom ekipe i  vratili se u "Mićanove dvore"na zasluženi odmor do večere. Čak ni tada nije bilo prave kiše, nego je samo seruckala, tek toliko.

Došavši u bazni kamp, odmorili smo se do 20:30 h te se spustili na večeru. Tu nas je dočekala odlična peka, a ja sam tokom jela održao govor  o BKH, koji je iz moje vizure objedinjavao 20 godina postojanja kluba.

Na red je došao i Tonći iz BMKD, Nebojša iz BMKZuv te Filip iz BMKZ. Nakon objeda na red je došla podjela priznanja za sve sudionike, a na bini su bili Ivan i Ante, svirači gitara iz zadarskog rockabilly benda "Pacific Bullets". Priznanja su dijelile hostese Goga i Viki, dok sam ja bio konferansje. Potom je uslijedila svirka na koju su samo malobrojni zaplesali, a zatim su Boris i Mario podijelili opet red prigodnih poklona kojima je BKH darivao sve prisutne. Filip i Petar priredili su iznenađenje večeri - tortu od rogača sa 20 svjećica uz prigodni "Happy Birthday dear Club". 

Kad sam otpuhao svih 20 uz želju za barem još 20 godina, palo mi je na pamet  da dečki odsviraju, a Goga i ja otplešemo "Jackrabbit slim twist contest" iz " Paklenog šunda". I tako je bilo, dečki su to besprijekorno izveli, a Mia i Vincent (skinuvši cipele, jasno) otplesali su to najbolje kako su mogli. Jest da mi je poslije toga trebalo friškog zraka da se oporavim, ali sam bar jednom bio pravi Džontra Volta. Iza toga su nastupile vrhunske izvedbe rockabillya i rocka 60/70 tih godina, no nitko za to nije mario osim Vesele koja je pokazala zavidno umijeće čage. Tek poslije sam saznao da se nekad prilično ozbiljno bavila plesom i to se vidi. I tako je svirka trajala do 01:00 h, i kada su svirači otišli i ja sam otišao. Dio ekipe je ostao uz litru i vodu do ranih jutarnjih sati (04:15).

Sutradan je slijedilo buđenje, doručak i spremanje, te u 11 sati pokret u Obrovac gdje nas je čekao brod koji će nas odvesti do ušća Zrmanje u more. Sjeo sam na pramac u društvu Darka T. i nekoliko dama, a pridružio mi se i Nebojša. Ostala ekipa koja je jučer ostala "kasno", smjestila se otraga i lagano kunjala. 

Priroda i kanjon kojim smo plovili su fakat fenomenalni, a kako se tu snimao "Winetou" poznati njemački western, Nebojša i ja smišljali smo razne scenarije za neki od budućih nastavaka. Vožnja je sveukupno trajala 2 sata uz okret u Novigradskom moru.

Po povratku u Obrovac sjeli smo u prvu birtiju do lučice. BKH je naručio "last call" i to je bio službeni završetak 21.BKH rallya. Uz žagor i čavrljanje ekipa se polako počela osipati i svatko je krenuo svojim putem.

I za kraj što reći, što poručiti. Pa recimo da je odaziv bio takav kakav je bio, da je malo čudno da je na jednu takvu hvale vrijednu obljetnicu došlo samo toliko članova, a i da ne vjerujem da je razlog za to bila visina kotizacije, jer ipak većina nas vozi poprilično skupe motore i nismo baš bez cvonjka u džepu. 

Pozicija i smještaj su bili svakom jednako udaljeni, a mišljenja sam da se ovaj "jubilarac" morao održati na području HR gdje se BKH rodio, odrasta i djeluje. Bio je prepun kvalitetnih događaja i raznolikosti . Isto se tako nema što prigovoriti smještaju te organizaciji, logistici i vodstvu koje je na svojim plećima većinu iznio B.R. Cijeli događaj je bio na nivou kakvog jedan ovakav jubilej zaslužuje i tu se nema što oduzeti ni dodati! Možda poruka svima onima koji su mogli a nisu došli, da će ovako nešto tek biti moguće za 20 godina. Na kraju bi se zahvalio svima onima koji su prisustvovali skupu, te sa interesom i zanimanjem pratili sve događaje koji su bili na šarolikom repertoaru. 

Na kraju bih se zahvalio Borisu, Peri, Filipu i Mariu koji su posebno doprinijeli da ovo sve to se događalo bude kako je i bilo!

Saša Zimmermann

Predsjednik BMW kluba Hrvatska