Embedded Files
Cijeli Rally bio je već isplaniran prošle godine, no zbog korone nije ga bilo moguće održati.
Ali ove 2021. Boris Rukavina i Goran Bence opet su udružili snage i ovaj put je uspjelo... da uspjelo, bilo je odlično!
Okupilo se 45 ljudi na 30 motora iz 5 klubova. Na moje veselje najviše iz BMKZ, onda 6 Dubrovčana, nas iz ZUV-a 7, 2 Varaždinca i 1 iz BMKDalmacija. A bilo je tu i 4 neklubaša na motorima drugih firmi koji su uživali zajedno s nama.
Goran Bence je svjetski putnik velikog srca i široke duše koji je na svom BMW R 1200 ST-u prešao više od 450000 km i stvarno se navozao, što sam , što sa pratiljom Senkom. S druge strane Boris Rukavina je globtroter koji je sa svojom suprugom Ksenijom napravio više od milion kilometara na svojim BMWima.
Odlična kombinacija za odličan vikend.
21.V 2021, petak
Sunčan i lijep dan. Moje putovanje je počelo na benzinskoj pumpi „Crodux” u Sigetu gdje su mi se pridružili Mario, Silva , Danijel, Edo, Rajka,Boris, Ksenija, Ivan i Sandra. I tako smo krenuli prema Sisku, uz Savu i nakon neduge vožnje stali u gostioni „Slap” na prvu okrepu. Nakon toga slijedeće stajanje je bilo u „Delicije Čigoč” gdje se većina ekipe obilato pogostila, dok je meni za to doba dana bila dovoljna fina juha od gljiva. Poslije toga smo lagano nastavili prema Daruvaru i tamo stigli nakon 6 sati puta. Nakon mjerenja temperature i obaveznog obrasca o koroni, ugodno sam se smjestio u prostoru Daruvarskih toplica, pozdravio s nekima koje nisam vidio dugo vremena , a i upoznao neke nove ljude.
U 19.00 h smo se skupili na centralnom trgu gdje su neki od nas rekli par riječi za lokalni radio. Potom smo napravili par krugova u defileu kroz grad za potrebe televizije koja je isto tako bila prisutna.
Nakon toga išlo se u restoran „Kod Francuza” na večeru, a tamo nas je posjetio Vladimir Bilek, dogradonačelnik Daruvara kojem smo uručili zahvalnicu za pomoć oko susreta, te da se u njegovom gradu osjećamo ugodno i dobrodošli. Isto tako vlasnik restorana Ninoslav Medaković nas je pozdravio i zaželio dobrodošlicu, te nam je otkrio kako je Daruvar već nekoliko godina 2 dana u ljetu svojevrsni centar rockabillya; zanimljivo! Tu se pojelo finih narezaka, popilo pokoje piće, te je razlaz bio oko 23 h. Do hotela nije bilo daleko i svi smo otišli na počinak.
22.V 2021. subota
Nesunčan ali i nehladan dan ( idealno) za vožnju i predviđene obilaske. Ovaj dan je bio „udarni” dan. Počeo je sa doručkom koji nam je poslužila izuzetno ugodna i pristupačna konobarica. Dobro raspoloženi odšetali smo do „Arcadie” gdje je Senka održala zanimljivo predavanje o ovom termalnom lječilištu i svemu što ga resi, od povijesti, arhitekture, izvoru termalne vode pa do botanike itd. Zanimljivo je bilo čuti priču o skulpturi „MAJA” diplomskom radu kipara Ivana Meštrovića koja je jedna od vedeta parka, a koju su u prošlosti nekakvi , nazovimo ih ljudi, no još bolje maloumni vandali ukrali i razrezali u komade da bi je prodali. Tako da danas prostor resi replika iste, a da ima svoj neporecivi šarm dokazao je i Ruki kojem se dotična jako svidjela.
Iza toga se krenulo u obilazak grada pješke, prvo kroz mali sajam cvijeća, onda do suvenirnice/trgovine meda „Pčelarstvo Daruvar” gdje nas je dočekala vlasnica gđa. Milena i koja nam je svesrdno pomogla pri odabiru pčelinjih suvenira.
Nakon toga smo odšetali do „Daruvarske pivovare” gdje nas je dočekao Krešo /glavni kuhar pive/, fakat „jaki” lik, koji o proizvodnji pive zna sve ( a i više) i koji nas je proveo kroz sve pogone te nam objasnio kaj je kaj. Isto tako imao je odgovore na sva naša pitanja, a i otkrio nam je da su oni još jedna od rijetkih pivovara koja pivu radi na najtradicionalniji način koji je moguć. Usprkos privrednih nedaća kroz koje su prolazili i kroz koje prolaze i danas, proširili su lepezu ponude i drže proizvodnju od nekih 100000 hektolitara godišnje. Isto tako nam je otkrio da je to jedina pivovara u HR koja je na istom mjestu od postanka. Nakon toga se prešlo na degustaciju, atmosfera je bila opuštena i zabavna, a na kraju smo bili podareni efektnim poklon paketima. Meni osobno najviše se sviđa crvena piva, dok su sa svih strana pljuštale različite ocjene.
Nakon što smo odnijeli poklone u smještaj, sjeli smo na motore i zaputili se put „Destilerije Rihter” gdje Igor i njegova familija od 2019. proizvode gin. Korona ih je usporila , ali ne i zaustavila. Razgledali smo malo, ali uredno postrojenje za proizvodnju i skladištenje gina, degustirali „Rihter gin”, a većina je kupila i pokoju bocu. Ocjena: nije jeftin , al je dobar!
Poslije toga na motore i samo par kilometara dalje slijedeće štacija; „OPG Jareš”, koja ima sve ...od polja, krava,mljekare, sirane, kušaonice sira, a na čijem se čelu nalazi gđa. Adela koja nas je i dočekala pozdravnim riječima. Za nju kažu da je alfa i omega svega, te nas je ona upoznala sa svime vezanim za proizvodnju sira. Od trave koje njihove krave pasu, mužnje,pasterizacije /kuhanja pa sve do finalnog proizvoda -sira.
Proizvode ih nekoliko vrsta, sve smo ih degustirali, a ja sam na maloj nagradnoj igri osvojio jedan quatro colori (4 kružna isječka, svaki različite vrste). Tu je opet bilo kupnje, a moram napomenuti da nas je njen suprug Vlado iznenadio odličnom „šljivom” iz 2015. koju sam degustirao s velikim guštom.
Poslije toga, put nas je vodio na Papuk u planinarski dom „Petrov vrh”, gdje smo se prvo pofotkali s „kolegama” biciklistima u znak potpore Viti (14) i Tonki (23) koje boluju od cistične fibroze, a zatim prionuli na fiš-paprikaš koji nam je spravio Bubi ( koji je u potpunosti odgovarao svom nadimku).
Iza objeda smo se zaputili ka „Ergeli Lipik”, a kako se nismo najavili naš dolazak je izazvao totalnu pomutnju i nervozu kod jedinog konjušara, djelatnika, prodavača sladoleda i suvenira, vodiča tj. onog koji jedini o svemu brine. No kada se malo resetirao, a po nalogu vrhovnog direktora koji je bio negdje, proveo nas je kroz štale, pokazao jako lijepe konje te ispričao potresne priče kako je sve to prošlo u Domovinskom ratu (od ubijanja konja/zar ne?/,njihove ekshumacije, totalne devastacije posjeda, izgladnjivanja, otimanja u Srbiju i na kraju povratka u HR, i to sve od strane onih koji su se nekad brinuli o njima!). Sada ih ima oko 80 što i nije tako loše nakon svega što su prošli, a i s obzirom na skrb koja ima se pruža.
Iza toga našao sam se u grupi koja je odlučila „ići do kraja” i nas nekolicina se uputila za Goranomi Senkom ka vidikovcu Omanovac na Psunju. S njega puca fakat fascinantan pogled na Lipičku kotlinu/dolinu omeđenu planinama. Dom „drži” lokalni bračni par , koji tu pruža sve ono što potrebno nakon planinarenja i uživanja u prirodi. Tu sam sjeo uz Ivana, Sandru, Gorana i Senku i ugodno smo ćaskali o svemu i svačemu. Baš je bilo lijepo (uostalom kao i svugdje gdje smo do sada bili). Pri povratku sam stao na tankanje i onda me uhvatila kratka , ali ozbiljna kiša. A trajalo je toliko da je lijevalo ko iz kabla i taman kad sam onako polumokar navukao kišne hlače prešao 5ootinjak metara , kiša je prestala i došao sam u hotel.
Kratak predah u hotelu,a onda opet „Kod Francuza” gdje nas je čekala večera. Poslije večere koja je nekom bila, a nekom ne, po volji ( no sve se pojelo) uslijedila je zabavna večer gdje je Ruki nakon osnovnih informacija o BKH pustio svoja 2 legendarna video uradka, a to su bile „Filmske novosti” priču o BMKZ/BKH od kojih 15tak godina ranije i priču o švicarskom nožiću tj.klubskom posjetu Švici i tvornicama gdje se taj artefakat izrađuje. To je (kao i uvijek) bilo zabavno, a onda su pojedini članovi trebalo nešto reći o klubu iz kojeg dolaze. Neki su rekli par rečenica (doslovno), dok su neki bili blagoglagoljivi i imali su mali traktat o klubu i njegovim djelatnostima. Nakon toga je bila podjela priznanja, još malo priče i nešto prije 23h fajrunt.
Ja sam još malo ćakulal sa svojim cimerom Darkom Tomićem kada smo došli u sobu, a onda nas je preuzeo san.
23.V 2021. nedjelja
Ujutro je buđenje (kao i jučer ) bilo prije 7h, silazak na doručak oko 7:30h, pozdrav s ljubaznom djelatnicom na liniji za doručak , kavica s ekipom na terasi hotela, pakiranje i na motorima prije 10 h. Okupljanje na glavnom trgu, tamo malo prženja na suncu i oko 10:20 h pokret do dvorca Janković koji se nalazi na najvišoj točki Daruvara. Ulazak pred dvorac gdje nas je dočekala naša vodičica Snježana, mađarskog porijekla. Ona nam je ispričala sve o povijesti dvorca, historijatu obitelji Janković, o tome kako je Daruvar (Ždralograd) dobio ime po ždralu, ptici koja se nalazi na grbu te obitelji i koja predstavlja zaštitničku figuru u cijeloj priči. Isto tako zanimljivo je da je dvorac dugo vremena bio osnovna škola ( koju je pohađao i Goran), a za vrijeme Domovinskog rata štab obrane grada. Isto tako je spomenula kao i vodiči prije nje, da je ovo područje bilo multikulturalno ( što je i danas), te da jedna od manjina više nije prisutna ( bar ne u onom broju kao prije). No to je tako kako je!
Rekla je da dvorac „čuvaju” Adam i Eva, dva ginko biloba drva ( s time da je Adam u svojoj veličini i raskoši fakat fascinantan). Opseg mu je 3,60 m i najveće je stablo na tlu Evrope (jedino ima jedno veće u V. Britaniji).
Provela nas je prostorima dvorca, objasnila kako je mjesto služinčadi bilo u prizemlju dok se plemstvo nalazilo na katu, a bilo je i onih koji su se kretali na relaciji kat prizemlje zbog osobnih potreba. Tu su i sobe posvećene Domovinskom ratu, Židovskoj zajednici itd.
Nakon toga ( sad već prorijeđeni) odlazimo na OPG Voborski, vinariju gdje nas dočekuje Velimir, Goranov frend s odbojke, vlasnik imanja. Nudi nam pravu domaću klopu, od zaseke, čvarkuša, kruha i masti itd. U ponudi ima kvalitetna vina, ja sam se priklonio graševini ( koja je uredna) te nakon degustacije kupio 3 boce za doma kao i Gilles koji je na svom „advenčeru” osigurao prijevoz do Zagreba.
Dobre volje i raspoloženja krećemo...ha kamo drugdje nego „Kod Francuza”, gdje nas čeka Bubi (opet) i njegov ukusan grah sa kobasicama. Društvo se prorijedilo barem za trećinu, ja sjedam s Dubrovčanima, ćakulamo ugodno i sve se polako bliži kraju. Izlazimo na terasu, vrijeme je cijeli dan prekrasno, razgovaramo s Goranom i Senkom, pozdravljamo one koji odlaze. Na kraju u istom sastavu ( osim Ede i Rajke koji su otišli prije vinotočja) pozdravljamo se sa srdačnim i dragim domaćinima i oko 14 h sjedamo na motore. Sporednim cestama vozimo put Kutine, Ruki vodi, vozimo se kao „MK puž” jer su po putu postavljene kamere i to nas dosta umara , a neki i kljucaju, najvjerovatnije od graha i gemišta u trbušćićima, a i sunce ne prašta. Nekako smo se dovukli do Popovače oko 16 h , a kad tamo u slastičarni na glavnom trgu Mili i njegova svita ( Duda-supruga, Katarina – kćer, Goran-zet)
Zezanje, sladoled,voda, poneko pive/zna se tko/ i tako.Kad odjednom počinje puhati tako da djelatnica mora zatvoriti suncobrane, Ruki nas časti i nastavljamo zajedno put ZG. Negdje kod Ivanić grada se razdvajamo ( Buljani na autoput, Rukiji svojim putem) dok nas Mili vodi nekakvim zaobilaznim cesticama koje samo on zna i dolazimo do „IKEA”e. Na ulasku u ZG počinje kiša ( dobro da sam obukel d.dio kišnjaka tako da ne stajemo). Žile i ja put N. Zagreba , dok 3 motora odlaze put zapada.
ZAKLJUČAK:
Kada je Ruki rekao da je opcija za Rally opet Daruvar i regija, nisam znal kaj da mislim. Korona &CO.......no uspjelo je. On, Goran i Mario odradili su to vrhunski; Goran s rasporedom, zanimljivostima,raznolikošću...Ruki s organizacijom koja je urodila odazivom iznad (mojih) očekivanja...Mario koji je odradio financije , a i pravio (zajedeno sa Silvom) pratnju Rukijima koji su prošli cijelu rutu prije Rallya ( za svaki slučaj).
Što se tiče atmosfere, bila je po meni jako, jako dobra i pozitivna, a tome je kumovalo nekoliko faktora. Od želje za druženjem u živo, želje za vožnjom, od dobrog vremena koje nas je poslužilo ( iako to nije bilo često ovih dana), izuzetno interesantnih sadržaja, ugodnih i pristojnih ljudi, od onih koje smo sretali i upoznali pa do onih nepoznatih, od vozača automobila, ljubaznih djelatnika na mjestima na kojima smo jeli, pili, kupovali ili bili iz bilo kojeg razloga. No na vrhu svega je bio Goran koji je zabavan i ozbiljan, i grlat i reminescentan i zafrkant itd. Itd.
Za kraj( moje osobno mišljenje)...Upoznati Daruvar, regiju, njegove ljude na ovaj način ( a i u ova vremena), sad kad znam kako je to bilo u ratu i periodu na ovamo, je meni jedan veliki poklon za koji smatram da je došao u pravo vrijeme i „sletio” na pravo mjesto. Možda sam malo romantičan, možda je drugima bilo drugačije, no da je bilo zezancije,edukacije,smijeha i opuštenosti ....bilo je! ZATO HVALA SVIMA ( a i meni) što smo bili sudionici jednog takvog lijepog, raznolikog i zanimljivog događaja.
Isto tako mi je izuzetno drago (karlo) da sam vidio one koje znam ( a nismo se dugo vidjeli), te da sam upoznao neke nove ljude , članove drugih klubova s kojima sam se dobro zabavio i zapričao kao da se znamo godinama. A to i je glavna stvar druženja i vožnje na BMW motorima!
Saša Zimmermann
predsjednik BKH
Report abuse