Oko 17:30h na „zagrijavanje” iliti uvertiru, krećem po oblačnom vremenu u  V. Goricu  na mom „G 310 R HK”. Po putu me sustiže Žile (s Veronikom), s kojim sam se dogovorio da se nađemo kod HAK-a Siget, no on je malo ošo i čekao me kod HAK-a u Utrinama. Nije mu za zamjerit.

Dolazimo kod caffe-a „Bambus”, a tamo sve u dekoracijama BMKVG. Svi dečki su tamo (njih 7) na čelu s predsjednikom Jakovom M. Kapetanovićem. Tu je i Nikša (Du), koji je došao (kao i nekolika puta prije), kao jedini reprezentent BMKDu na događanja BKH. S time,  vrijedi napomenuti, da ga je po cijelom putu prala kiša. Polako se skupljamo i mi ZUV-ovci, piće dobrodošlice je za čas u rukama, a evo i Splićana ( njih 4; Badi, Stipe, Nikša i supruga mu Sandra ).

I BMKZg ima svoje predstavnike, pa počinje zeka i upoznavanja onih s onima koji se ne znaju. Ekipa se lagano povećava, a domaćini se stalno brinu da nešto ne usfali. Svega ima u izobilju (za iće fini roštilj, a za piće što poželiš), jedino fali luka, kojeg je nakon nekog vremena dostojno zamijenio ajvar.

Slijedi upoznavanje s ponekima koje ne poznam, ali i veselje što se vidim s onima koje nisam vidio neko duže vrijeme. Atmosfera je dobra, ležerna i opuštena, iz zvučnika dopire primjerena R&R glazba i vrijeme prilično brzo „curi”. Oko 22 h meni je dosta, sjedam na HK, pozdravljam se i put Sigeta. Sutra je početak već od 8-9:30 h, bilo bi se dobro odmoriti. Koliko sam poslije čuo, nekome se uvertira „malo” oduljila, pa su sutra bili malo u šturcu na početku dana tj. vožnje.

Dižem se rano ( kao i obično) i krećem po F650GS TWIN u garažu. Danas je „glavni” dan Rallya. Dolazim po Gogu i oko 8:30h dolazimo u „Bambus” komplex. Tamo već ima motora, dan je idealan za vožnju, prognoza= 6-18 st. celzijusa, barem djelomično sunčano i uglavnom suho, tako da i oni koji su jučer došli s automobilima, danas su tu na motorima.

Pregršt krafni, kroasana, kiflica etc. nas čeka na izvolte, a Ivana kuha kave ko na traci. Na šanku s Badijem i Stipom uz kavu i krafne, konzumiram malo „antique”-a, jer je još uvijek hladnjikavo.

Počinju se okupljati svi sudionici „Turopoljske furke” i svi dobivamo poklon pakete u kojima je osim promo materijala, olovki i upaljača i lijepa majica s nazivom događaja. Prije polaska obraćaju nam se Jakov, dogradonačelnik Neven, Maja ispred Turističke zajednice , a i ja sam prozborio koju.

Potom vozimo po pokupskom kraju i dolazimo do „plaže” u Pokupskom gdje nas čekaju Zorica + psić, Vesna i Magdalena - članice „Klub žena Pokupskoga” koje su nam za ovu priliku pripremile fine lokalne specijalitete u vidu raznih sireva, buhtlica, bućnice i drugih finih domaćih uradaka. Zorica, predsjednica, nam priča kakve sve aktivnosti imaju...od pomoći starima i nemoćnima, organiziranja fešti za samce iz lokalnih zajednica, pa do festivala hrane i pića. Andrej i ja stojimo uz Kupu koja je u ovo doba visoka i veli mi da je ljeti tu prava plaža i ugodno mjesto za kupanje.

Pozdravljamo se i pakiramo, te  vozimo dalje kroz raznolike pejzaže, od nedirnutih prostora do dijelova koje je urbanizacija lagano zahvatila.

Stižemo do kapele Sv. Jurja (koji je uz Sv. Luciju zaštitnik ovog kraja) iz 1642. godine, simpatične drvene crkvice u Lijevim Štefankima, gdje priču o njoj i kratku misu vodi BMW moto pop Duje, koji inače stoluje u Karlovcu, no koji je za ovu priliku sigurno najpozvaniji da pruži osnovne informacije o ovom malom i ugodnom zdanju ispunjenom intarzijama.

Nakon toga on i njegov moto prijatelj Saša (sa sinom) odlaze, a mi nastavljamo dalje. Malo smo u „foru” pa kada stižemo do slijedeće destinacije, a to je kurija Modić-Bedeković, neki odlaze na okrijepu do lokalne gostionice, a nas par se okuplja oko Badijevog top-casea, koji je pravi izvor raznoraznih voćnih prerađevina s primjesama alkohola. Uz finu konzumaciju stojimo i ćakulamo. Uskoro stižu Juraj i Josip. Juraj je plemeniti župan tj. župan Plemenite općine Turopoljske te nam priča o prošlosti i sadašnjosti te „institucije”. Zanimljivo je da je u ovom kontekstu riječ plemenita, izvedena kao asocijacija na pleme kao oblik zajednice čiji je on vođa. Priča nam, kako su nekad plemići i kmetovi u jednu ruku bili izjednačeni pred županom, tj. da se kmet mogao potužiti na gospodara, koji bi onda bio penaliziran od strane vijeća tj. župana. Istakao je kako je Pokupsko oduvijek bio jedan pomalo svojeglavi kraj, pa se u prošlosti dosta često nisu slagali s nekim odlukama , kao npr. s Ljudevitom Gajem i njegovom idejom o ilirizmu.

Juraj je za ovu priliku stavio podgutnicu (koja je jedan od simbola ovoga kraja), tj. maramu koju su vojnici nosili pod  bradom. Još u 17. stoljeću, postrojbe iz ovog kraja, tzv. Turopoljska banderija, bile su u vojnom sastavu kralja Luja XIV, koji je to zamijetio i po legendi, to je bila preteča kravate.

Upoznaje nas s još jednim važnim artefaktom , a to je poculica, ukras za žene koji se stavljao na punđu žene pri vjenčanju i koji je bio znak da je ona od sada udana žena.

Kustos Josip nas upoznaje s grandioznom kurijom, napravljenom od čega drugog doli turopoljskog hrasta, a u kojoj su do 70-tih godina XX. stoljeća stanovale sestre Vilma i Milka Bedeković, direktni potomci plemenitaša Modić- Bedeković. Tu se moglo vidjeti pregršt autentičnih uporabnih stvari, te fotografija obitelji i njenih članova. Izuzetno zanimljivo (za mene). Isto tako saznajemo mnoštvo sitnica koje su obilježile život u jednom takvom objektu.

Kako je „iznenađenje” u vidu pojave vojnika Turopoljske banderije otpalo, kao i njihovo pucanje iz turopoljskog topa / za koje sada trebaju posebne dozvole zbog blizine konjske farme / upućujemo se u dvorac Lukavec, gdje će nas opet stručno voditi župan plemenitaš Juraj.

Stižemo, a kad tamo ušminkani mladenci i kumovi imaju foto sešn. Zahvaljujući županu Juraju, koji je otvorio dvorac, svi lijepo ulazimo, a Juraj priča kako su bila prvo 2 drvena dvorca (prvi iz 15, st.), da bi na kraju izgradili ovaj kameni koji i dan danas prkosi zubu vremena, a koliko toliko i udaru nedavnih potresa, koji su ga je dosta načeli, no sad su neki dijelovi sanirani pa je koliko/toliko O.K.

Ispred dvorca radimo fotografiju (milenijsku, a kakvu drugu) by Andrej, jasno, a od priča koja me se najviše dojmila je ona o spaljivanju 40-tak vještica koje su spaljene na „humani” način, tako što su bile ubijene prije spaljivanja.

Dvorac je dugo bio središte političke uprave Plemenite općine Turopoljske. U njemu se nalazila i ugodna prostorija za žene koje su bile optužene za vještičarenje, a koja je gabarita cca 2x1,5m i

visine cca 1,20 m, naravno bez prozora jer svjetlo šteti očima. U njoj su izabranice obitavale dok su čekale izlazak na stratište. U dvorištu je i drveni turopoljski top, čiji je kuriozitet da je napravljen od trešnjinog drveta.

Pozdravljamo se sa Jurajem i lijepim krajolikom krećemo put Etno sela Novo Čiče. Po putu Badiju nestaje benzina, Nikola munjevito to rješava, dok mi ostali dolazimo u lijepi ambijent Etno sela, u kojem je smješten čardak (kuća u čijem prizemlju je najčešće bila smještena stoka, dok su na katu živjeli ljudi). Tu je i pučka škola, nanovo izgrađen objekt u gabaritima originala, a iznutra uređena kao muzej. Na posjedu se nalazi i mala (cca 12-16 m2 drvena kućica koju su mladenci dobivali na korištenje za početak zajedničkog života. Isto tako je tu objekt u kojem su stanovali djelatnici i učitelji.

Dočekuju nas Stipo, voditelj svega toga i Snježana njegova pobočnica, specijalizirana za folklorne plesove. S nama su i 4 cure obučene u narodne nošnje Turopolja te prigodno lijepo našminkane. One su nam pokazale osnovne korake plesa (taneca), a neki od nas su to pokušali imitirati. I začudo Ruki, Ćos, Miro, Andrej i ja uspijevamo napraviti par osnovnih plesnih koraka.

Poslije idemo u muzej, gdje nas Stipo uvodi u tajne i kompliciranost izrade tkanine od lana, koja je baza za narečene narodne nošnje, a koja se i dan danas ručno tka na tkalačkom stanu u prostorima muzeja.

Slijedi povratak u „Bambus” komplex, gdje nas čeka fina svinjetina i krumpir, dok sam se ja pobrinuo za vrhunski aperitiv u vidu „Roner” rakije koju je otkrila Goga, a koju smo Ćos, Žile, Mili i ja s guštom konzumirali. S vremenom dolaze i prefini ćevapčići i pljeske, i moji skromni kapaciteti to još mogu kako tako podnijeti, ali kada su došle punjene pljeske, samo sam ih ispratio pogledom. Atmosfera je ugodna i udobna, klopa fina i nakon nekog vremena počinje „tombola” u kojoj svaki sudionik - dobiva! Stižu mali promo uporabni pokloni, a Nikša (DU) dobiva set moto guma, te je poprilično zanimljivo kako će to transportirati do Dubrovnika...biće poštom.

Razgovor i umjereno piće teče u potocima, ničeg ne fali, ali za neke od nas umor uzima danak. Dečki (sa suradnicama) iz BMKVG su odlični i ugodni domaćini, koji na nas paze kao rijetko ko do sada.

Pričam sa svima, sa Daruvarcima (koji su došli u sastavu Antonio, Saša, Dražen i Gašo), a koji su organizirali dobro moto okupljanje pod nazivom „Bike expo show”- Ostavština Gorana Bencea i koji namjeravaju možda i osnovati oficijelni BMW moto klub. Komentiram s dečkima iz BMKZG Juricom, Duškom i Ćosom kako im se (a i većini prisutnih) ovakav skup ko danas  tj. tip događanja, jako sviđa.

„Moji” iz ZUVa su sveprisutni, žene (uključujući moju naravno), formirale su kružok iz kojeg dopire zeka i smijeh svako toliko. O Stipu i Badija se očešem svaki put kad prođem pokraj šanka. Semi iz BMKKa, koji je veteran solo dolazaka na BKH okupljanja, je morao otići nešto ranije, kao i Antonio (DA) koji je imao tonsku probu u Zelini, te odlazi i Ćos koji mora na još jedno događanje. Darko i Snješka napuštaju nas oko 20h, dok Mili, Žile, Mario i ja zauzimamo stratešku poziciju u dvorištu, a pridružuje nam se i Jakov. Ruki je stalno tu negdje, no i on ubrzo odlazi. Oko 22h odlučujem da je za danas dosta (kao i ostatak ZUV-ovaca), pa s družicama

sjedamo na pile i povratak u drugu županiju. Oni lijevo, a ja desno s malo jačim gasom pod gasom, što je izazvalo negodovanje kod Gordane. Kao i jučer, jedino kroz slijepu ulicu znam doći do semafora koji me vodi za Zagreb. Usput (na Gogin račun) tankiram i dolazimo doma. Motor u garažu i ćorka. Lijep dan, s puno dojmljivih događanja...kao nekad...ponekad.

Ustajemo kao i jučer, prognoza = 6 – 18 st. celzija, prijepodne pretežno sunčano, zatim umjer. naoblaka. Goga i ja smo u „ Ledani” oko 8:30h. Tam su već dečki iz BMKVG, te neki ranoranioci kao npr Duško. Sjedamo na kavu i peciva, dolaze Miro i Ivan na svojim „velikim” GS-ovima. Tu je i kolega s „pajcekom”, polako kapaju i (rijetki) ostali. Društvo se osjetno osulo u odnosu na jučer, šteta i može im biti pomalo žao, no kaj je tu je.

Silva i Mario su došli s autom i poslije kave gibaju dalje, pojavljuju se Badi i Stipe, koje sadržaji današnje ture baš i ne zanimaju tako da „pale” dok smo mi u Turističkoj zajednici VG gdje nas je dočekala Gordana (čiji je muž bio član 1. HMK Zagreb). Interaktivna sala TZ-e je jako interesantna i Gordana nam malo priča o njenim sadržajima, a tu je i zanimljiva izložba ručno rađenih lutaka poznatih svjetskih i tuzemnih „faca”, autorice Mile Lončar iz Osijeka, koje imaju jako veliku sličnost sa stvarnim uzorima. Tu dobivamo 3D privjeske turopoljskog čardaka i odlazimo van. Na trgu je živo, srećem Nevena dogradonačelnika koji me upoznaje s Krešimirom gradonačelnikom. Par riječi s njim o tome kako se ova općina proteže kroz 4 dijela...Vukomeričke gorice, Posavlje, Pokupsko i nizinsko Turopolje. Također dajem mu pohvalu kako je grad dao potporu VG BMW klubu u organizaciji ovog našeg događaja. Tu je i Udruga za bolesti štitnjače koju vodi Verica, s kojom se upoznajem, te zovem i Žileta da nas ona informira o promjenama u lijeku „euthyrox” koji uzimamo. Ona to stručno objašnjava u tren oka, veselo se pozdravljamo i idemo dalje po programu.

Polako, par nas koji smo preostali, krećemo nekoliko koraka do Muzeja Turopolja gdje nas dočekuje Josipa, koja nas znalački i nenametljivo upoznaje s nošnjama i predmetima iz svakog od prije navedenih područja i daje nam uvid da je tu bilo bogatijih i siromašnijih dijelova, te da se kroz neke običaje i odjeću točno moglo odrediti kakvog je tko imovinskog statusa bio.

Nakon zanimljive ture pozdravljamo se s Josipom, a i s Nikšom koji se vraća zajedno s Brankom za Čakovec, a sutra u Du. Tu se i Ruki blenda van iz slike, a nas preostalih par odlazi na poligon za Trening sigurne vožnje, gdje nas čekaju Srđan i Toni iz Auto kluba VG. Toplo je, čak pomalo vruće, pa je tu i malo okrijepe (jasno), a Srđan nam pokazuje kako treba odvoziti rutu, na „Yamahi” MT07, „igrački” za ovakvu vrstu vožnje. Prvi kreće predsjednik Jakov na RT-u i nekako prolazi zahtjevnu stazu. Ja startam 4-ti i uz Srđanove korekcije kak-tak prolazim, dok iza mene ide Žile, koji to obavlja bolje. Odgledali smo još vožnju Ivane na „Hondi” i vidi se da vozi od malih nogu, te da je odradila „posao” kod Keca.

Pozdravljamo se sa svima, Goga i ja sjedamo na F650GS TWIN, te u 13h krećemo za Zagreb, i to je to.

Ovaj 27.BKH rally u organizaciji BMKVG, ostat će po meni zapamćen po tome da su se dečki svojski potrudili, te da se to vidjelo i osjetilo na svakom koraku istog. Dobra organizacija tokom cijelog trajanja, super prezentacija i dobar feedback na svim lokacijama, interesantni sadržaji koje smo prolazili, ugodna atmosfera, zabava i druženje, te vrlo dobar odaziv, to su bile značajke ovog događaja. Stoga H V A L A , Jakovu, Iveku, Tomislavu, Nikoli, Andreju, Daliboru i Damiru što su pokazali (kao jedan ogledni primjerak) kako se to radi i da su dobro uigrana ekipa, a nisu im još ni godine dve (2.). Ja se nadam da će takvi ostati i nadalje, da će cijeniti i njegovati ideju moto BMWeizma te surađivati i s drugim BMW klubovima koji su na tom tragu.

I kako Prva dama reče po povratku u Siget...”Baš mi je bilo lijepo i zabavno kao onomad u stara vremena”, a Prvoj dami treba vjerovati!

Saša Zimmermann

Predsjednik BKH